Feeds:
Objave
Komentari

Zadnji je trgovinski dan u 2011. godini na tržištima plemenitih kovina. Preostalo je još svega nekoliko sati do zatvaranja burzi, i tada će se znati završne ovogodišnje cijene zlata i srebra. One se najvjerojatnije neće mnogo razlikovati od cijena postignutih u trenutku dok pišem ovaj post: 1.566,20 američkih dolara za uncu zlata i 29,98 dolara za uncu srebra (unca je mjera za težinu i iznosi 31,1035 grama).

Obično se na kraju godine podvlači crta, rekapituliraju zbivanja i ocjenjuju događaji. Stoga je prilika da i ja u svojem neznatnome blogu napišem nekoliko riječi o onome što je iza nas.

Povijesni cjenovni vrhunci

Za plemenite je kovine ova godina bila u znaku iznenađujućih obrata od kojih se sudionicima na tržištu ledila krv u žilama. Cjenovni raspon između najviše i najniže postignute cijene zlata u 2011. godini iznosi čak 45 posto! Malo je godina u povijesnim zapisima kada je oscilacija cijene žute plemenite kovine bila tako visoka. Srebro je osciliralo još oštrije: razlika između njezine najviše i najniže ovogodišnje cijene iznosila je više od 80 posto!

I zlato i srebro dosegnuli su ove godine povijesne cjenovne vrhunce. Zlato je u tom pogledu bilo uvjerljivije. Nakon nezadrživoga rasta u prvoj polovici godine, te postavljanja, a zatim rušenja rekorda svakih nekoliko tjedana, 23. kolovoza ove godine cijena žutoj plemenitoj kovini dosegnula je 1900 američkih dolara za uncu. Dogodilo se to usred ljeta, u jeku mrtve sezone na tržištima plemenitih kovina, kada vodeći svjetski proizvođači zlatnih poluga svoje radnike obično šalju na kolektivni godišnji odmor. Sentiment na tržištu u kolovozu ove godine bio je vrlo blizu panici, što je bilo iznenađenje i za trgovce, i za proizvođače, ali i za analitičare. Ovo je ljeto još jednom potvrdilo tezu da kod formiranja cijene plemenitih kovina emocije sudionika na tržištu znaju igrati vrlo važnu ulogu.

Trend nije nastavljen

Premda su brojni analitičari očekivali da će se trend strelovitoga rasta cijene zlata nastaviti i na jesen, to se nije dogodilo. Rujan, listopad i studeni obično se smatraju najjačim mjesecima za trgovanje plemenitim kovinama. Tada u pravilu raste potražnja za zlatom u Indiji i Kini, dvije najveće svjetske uvoznice. U Indiji u to doba započinju festivalske svečanosti tijekom kojih na tisuće Indijaca sklapaju brakove. A jedan od najpoželjnijih vjenčanih darova u Indiji upravo je zlatni nakit za djevojku. Kinezi se, pak, u to vrijeme pripremaju za darivanja u povodu kineske nove godine.

Stagnacija na tržištu tumači se na različite načine. Neki analitičari tvrde kako je uzlazni cjenovni trend završen, i da će se u 2012. godini plemenite kovine uglavnom zadržati na postojećim razinama, ili će im se cijena čak malo sniziti. No, postoje i oni koji tvrde kako se u svjetskome gospodarstvu nisu dogodile apsolutno nikakve promjene koje bi dale naslutiti da zlato i srebro prestaju biti atraktivni za ulaganje. Štoviše, situacija je sve gora, i izgledno je očekivati da će se investitori zbog sve veće nesigurnosti ponovno prisjetiti tradicionalnih vrijednosti.

Enormno visok porez na investicijsko zlato u Hrvatskoj efektivno onemogućuje razvoj domaćeg tržišta. Sve dok će razlika u cijeni investicijskih zlatnih poluga kod nas i u Europskoj Uniji biti 58 posto, hrvatski će građani po veće količine zlata odlaziti u inozemstvo. U takvim okolnostima, nerealno je očekivati da će se ma koji poduzetnik – koji svoj posao želi obavljati pošteno i legalno – upuštati u uvoz investicijskoga zlata.

Odlučite li, primjerice, svaki mjesec kupiti dva grama investicijskoga zlata, to će vas prema trenutnim cijenama koštati oko 100 eura ili oko 750 kuna. Ukoliko tu količinu zlata odlučite svaki mjesec legalno unijeti u Hrvatsku, dužni ste carini platiti ukupno 58 eura ili 435 kuna mjesečno, odnosno, 696 eura ili 5220 kuna godišnje. Špediterski troškovi taj bi iznos mogli odvući daleko iznad 6000 kuna.

Uvoz nasuprot pohrani u inozemstvu

Ako ste stanovnik Zagreba i ukoliko odlučite automobilom svaki mjesec putovati u Ljubljanu kako biste kupili svoja dva zlatna grama, to će vas mjesečno stajati dvadesetak litara benzina, odnosno, dvjestotinjak kuna. Pribrojite li tome trošak godišnje vinjete za slovenske autoceste u vrijednosti od 95 eura, ukupno ćete za putovanje godišnje morati izdvojiti 3100 kuna.

Odlučite li, pak, svoje poluge, umjesto legalnoga uvoza, isto tako legalno pohraniti u iznajmljenome bankovnom sefu u inozemstvu, to će vas zadovoljstvo koštati 50-tak eura godišnje. K tome još treba pribrojati 300-tinjak eura pologa što ga neke banke traže od nerezidenata za iznajmljivanje sefa, koji se vraća kada prekidate uslugu iznajmljivanja. Ukupno je to trošak za prvu godinu 350 eura, a za drugi i svaku sljedeću 50 eura. Uzmemo li u obzir da ćete svoje zlatne poluge za oko dvije godine, kada Hrvatska uđe u Europsku Uniju, moći legalno unijeti u Hrvatsku bez plaćanja bilo kakvog poreza ili nameta, možemo računati da će vas trošak pohrane, jednom kad vam polog od 300 eura bude vraćen, stajati 100 eura ili 1500 kuna.

Računica govori da vam se, dakle, isplati kupnja i pohrana u inozemstvu ako mjesečno kupujete zlata u vrijednosti od svega 100 eura.

Trošak kupnje investicijskoga zlata za stanovnika Zagreba
u slučaju uvoza zlatne poluge u Hrvatsku
(2 grama ili oko 100 eura mjesečno)

  • Godišnji trošak putovanja Zagreb-Ljubljana — 3.100,00 kuna
    (uključuje benzin i vinjetu)
  • Trošak carine i drugih davanja — 5.220,00 kuna + troškovi špedicije
  • Godišnji iznos što ga treba platiti za zlatne poluge: 9000 kuna
  • Sveukupno: 17.320,00 kuna + troškovi špedicije

Trošak kupnje investicijskoga zlata za stanovnika Zagreba
u slučaju pohrane kupljenih zlatnih poluga u inozemstvu
(2 grama ili oko 100 eura mjesečno)

  • Godišnji trošak putovanja Zagreb-Ljubljana — 3.100,00 kuna
    (uključuje benzin i vinjetu)
  • Trošak iznajmljivanja sefa — 375,00 kuna
    (za razdoblje od godinu dana)
  • Godišnji iznos što ga treba platiti za zlatne poluge: 9000 kuna
  • Sveukupno: 12.475,00 kuna

Ako zlatne poluge ne uvozite u Hrvatsku, nego ih ostavite u sefu u inozemstvu ušteda je 17.320,00 – 12.475,00 = 4.845,00 kuna.

Dakle, čak i ako 2 grama zlata odlučite kupiti u Hrvatskoj, pa se troškovi putovanja ne računaju, još vam se uvijek više isplati putovati i kupovati u inozemstvu, jer bi vas i bez troškova putovanja 2 grama zlata kod nas koštala više.

Naravno, dodatnu uštedu na putovanju možete ostvariti ako zlato ne kupujete svaki mjesec, nego jednom u dva mjeseca, ili čak samo jednom godišnje. Troškovi su u tom slučaju toliko maleni da vam se kupnja isplati čak i ako odlučite kupiti duplo manju količinu investicijskoga zlata od predložena 2 grama mjesečno.

Zlato je ovoga tjedna na svjetskome tržištu doživjelo prilično snažnu korekciju. Srednjestrujaški mediji pobrinuli su se da ovotjedni pad cijene od oko 7 posto u odnosu na prethodni tjedan prozovu potopom i svršetkom dugoročnoga trenda cjenovnoga rasta koji traje već devet godina zaredom.

O kraju uzlaznoga trenda u medijima smo ove godine imali prilike “doznati” već dva puta. Najprije u siječnju, kada je cijena zlata u odnosu na prethodni vrhunac snižena za 7,1 posto, i zatim ponovno u rujnu kada se cijena stropoštala za čak 15,6 posto.

Deset godina rasta cijene zlata

No, čak i ako se u obzir uzmu sva tri ovogodišnja “zlatna potopa” (uključujući, dakle, i ovaj najnoviji), zlato se ovih dana prodaje po 15 posto višoj cijeni nego što se prodavalo na početku godine. Ako se u idućih nekoliko dana ne dogodi ništa nepredviđeno, zlato će zabilježiti jubilarnu desetu godinu neprekidnoga rasta. Izračuna li se prosječna godišnja stopa, lako se može ustanoviti da je 2011. godina u tom pogledu unutar prosjeka, ili čak koji postotak bolja.

Naravno, svakom uzlaznom trendu jednom dođe kraj. Jesu li srednjestrujaški mediji u pravu kada su zlato ovih dana službeno otpisali? Ako želite odgovor na to pitanje, najprije trebate znati zašto je cijena zlata u uzlaznome trendu svih tih godina.

Priča o dolaru i svijetu

Američki je dolar de facto svjetska rezervna valuta. To znači da nacionalne banke diljem svijeta svoje lokalne valute zasnivaju na dolarskim rezervama. Taj je povlašteni status američki dolar stekao nakon drugoga svjetskog rata. Industrijska proizvodnja većine zemalja za vrijeme rata oštro se smanjila, a budući da su Amerikanci u to doba imali enormne proizvodne kapacitete netaknute ratnim razaranjima, goleme količine roba proizvedenih u SAD-u zaraćene su strane kupovale zlatom. Zbog toga je na kraju rata gotovo 90 posto svih svjetskih rezervi žute plemenite kovine završilo u trezorima američkoga ministarstva financija.

Pred kraj rata, Sjedinjene Američke Države na konferenciji u Bretton Woodsu stavile su saveznike pred svršen čin. Amerikanci su predložili da se globalni monetarni sustav nakon rata više ne zasniva na zlatnome standardu, nego da se uspostavi dolarski. Ideja je bila da dolar bude vezan za zlato u paritetu 1 unca za 35 dolara, a da se sve ostale svjetske valute potom vežu na dolar. Na taj način bi, posredno, sve valute svijeta bile vezane uz zlato.

Dogovor u Bretton Woodsu Amerikancima je donio neobičnu pogodnost. Njihova je valuta postala sinonim za zlato. Otud i poznata američka uzrečica “dollar is as good as gold”.  No, Sjedinjene Američke Države u desetljećima nakon tog dogovora nisu se pokazale dovoljno discipliniranima da sačuvaju paritet dolara prema zlatu. Tijekom 60-tih godina 20. stoljeća američka je vlada počela proizvoditi goleme količine dolare bez pokrića, i na taj je način dovela u opasnost dogovoreni paritet od jedne unce zlata za 35 dolara.

Moratorij na konvertibilnost

Svijet je uskoro počeo shvaćati da s dolarom nešto nije u redu. Nakon što je francuski predsjednik Charles de Gaulle potkraj 60-tih godina od Amerikanaca zatražio, a zatim i dobio zlato za dolare iz francuskih pričuva, krenuo je stampedo. Osim Francuza, za zlato su se počeli “raspitivati” i drugi narodi. Amerikanci su ubrzo shvatili da od njihovih zlatnih rezervi neće ostati baš ništa, ako ne poduzmu radikalne mjere. Stoga je američki predsjednik Richard Nixon 15. kolovoza 1971. godine proglasio moratorij na konvertibilnost dolara u zlato, koji traje sve do danas.

Začudo, nitko se u svijetu zbog toga nije žešće pobunio. Možda zbog inercije, a možda i zbog činjenice da u to vrijeme nije bilo alternativnog sustava, svijet je nastavio koristiti dolar kao glavnu i najvažniju valutu za svoje devizne rezerve i kao glavno transakcijsko sredstvo u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni.

Sudbina dolara

Od tada je dolar zbog nastavka nekontrolirane proizvodnje bez pokrića izgubio više od 95 posto svoje kupovne moći. Ali to nije sve. U zadnjih nekoliko godina, preciznije, od početka globalne gospodarske krize koja je započela 2008. godine, američka je središnja banka FED eksponencijalno povećala količinu dolara u optjecaju. Tom se trendu ne nazire kraj.

U takvim okolnostima prilično je izgledno da će američka valuta doživjeti sudbinu svih “papirnatih” valuta u povijesti, a da će se zlato ponovno vratiti u međunarodnu trgovinsku razmjenu kao sredstvo plaćanja. Svijet se ovoga trenutka nalazi na samome početku globalne monetarne transformacije. A ako se ta transformacija doista i dogodi, vrijednost zlata u odnosu na američki dolar, ali i na sve ostale valute zasnovane na dolaru, poletjet će u nebo.

Lažem. Kao i svaki pravi, dobro podučeni novinar, iskrivio sam stvarnost do neprepoznatljivosti. Anegdotalni hrvatski zakonodavac što sam ga spomenuo u prethodnom postu zapravo vrlo dobro zna zašto se u Hrvatskoj plaća enormno visok porez na investicijsko zlato, totalno nasuprot benevolentnoj Europskoj Uniji koja od svojih članica traži da to isto zlato oslobodi svakog poreza.

Pustimo sad na stranu porez na dodanu vrijednost i carinu, koji se sami po sebi, jelte, koriste za općedruštvenokorisne potrebe. Nema tu ništa sporno: ako se u Europskoj Uniji porezi i nameti plaćaju na kruh, mlijeko, dječje potrepštine, lijekove, pa čak i na (zamislite!) tiskovine, onda mora da nešto s tim oslobođenjem zlata od svakog poreza u Europi smrdi do neba.

Izvrsne intencije

Razlog za enormni porez na zlato jasno je i nedvosmisleno naveden već u nazivu zakona “o posebnom porezu na luksuzne proizvode”. Zlato je istoznačnica za prljavštinu, gnoj i izmet u kojem se kupaju samo najodvratniji bogataši, i stoga je savršeno logično i normalno da te moralne minijature, koje najradije ne bih gledao ako ne baš ne moram, plaćaju ono što zaslužuju. Mi obični ljudi sa zlatom nemamo ništa, ne bismo trebali imati ništa, pa nas zbog toga taj porez ne bi trebao zarezivati ni pola posto.

Zapravo, kad bolje razmislim, upravo je Europska Unija ta koja je u korijenu sasjekla izvrsne intencije našega anegdotalnog hrvatskog zakonodavca čija je izvorna namjera bila porez na zlato iskoristiti kao sredstvo preraspodjele bogatstva kapitalističkih nakaza obespravljenoj, siromašnoj hrvatskoj masi. Zar je uopće moguće naći savršenije sredstvo za tu svrhu? Ne, nije, niti će, ako je Boga i Pravde, to ikada i biti moguće.

Ali ne. Zbog činjenice da u Europskoj Uniji porez na zlato ne postoji, hrvatske kapitalističke nakaze odlaze u inozemstvo i ondje kupuju i pohranjuju investicijsko zlato, umjesto da svoj novac za istu svrhu troše u domovini i dobrovoljno sudjeluju u politički besprijekornoj preraspodjeli bogatstva siromašnim i obespravljenim hrvatskim građanima.

Građani “u limbu”

No, to nije sve. Zamislite samo! Među hrvatskim građanima postoji nekolicina ljudi koji ni po kojem kriteriju ne spadaju u kategoriju bogatih kapitalističkih nakaza, a koji bi, jelte, rado tu i tamo ponekad kupili mrvicu investicijskoga zlata bez poreza, kao što to mogu njihovi prijatelji u Uniji. Ništa veliko, stotinjak eura svaki nekoliko mjeseci. Uostalom, sve su središnje banke svijeta izgubile razum, tiskaju novac bez pokrića kao da jutro više neće svanuti, i stoga je dobro od obezvrjeđivanja zaštititi ono malo crkavice što smo je uspjeli sačuvati.

Na žalost, upravo je ta kategorija građana zahvaljujući izvrsnim intencijama zakonodavca završila u onome što katolička teologija naziva “limbo”. Njima je odlazak u inozemstvo po investicijsko zlato preskup, a kupnja investicijskog zlata u Hrvatskoj s enormnim porezom neisplativa.

Koliko je tih izroda, tih polutana, koji nikako da se odluče spadaju li među kapitalističke nakaze ili obespravljenu sirotinju? Ja bih rekao: zamjetna većina. I upravo je izvrsna intencija zakonodavca najviše oštetila njih. Što je, zapravo, u neku ruku i dobro. Jer, pobogu, pa ne možeš sjediti na ogradi i praviti se neutralan u toj krvavoj klasnoj borbi koja se upravo odvija pred našim očima! Ako nisi s nama, protiv nas si i točka.

Nakon što dio svoje ušteđevine odlučite pretvoriti u zlato, postavlja se pitanje kako to učiniti? Postoji mnoštvo različitih oblika investicijskog zlata, pa se neiskusni ulagač ponekad nađe u dvojbi da li kupiti zlatne poluge ili zlatne kovanice.

U videu što ga danas objavljujem, govorim o razlikama između dva najvažnija oblika investicijskog zlata. Doznajte koje su prednosti, a koji nedostaci svakog od tih oblika.

Zašto se taj naš anegdotalni hrvatski zakonodavac tako žestoko obrušio na plemenite kovine? Zašto je Hrvatska vjerojatno jedina zemlja na kugli zemaljskoj u kojoj se investicijsko zlato na tržištu može ponuditi samo uz naplatu poreza čija visina oduzima dah i tjera vas na iskašljavanje šlajma iz pluća?

Naravno, naš anegdotalni hrvatski zakonodavac na to pitanje ne zna odgovor. On je samo dignuo ruku, pritisnuo gumbić ili već što je trebalo da porez u formi “odgovarajućeg zakona” bude nametnut hrvatskim građanima. Ako ste baš jako dosadni i ustrajavate na odgovoru k’o dalmatinska mazga, anegdotalni hrvatski zakonodavac nevoljko će se raspitati kod onih koji porezne zakone pišu.

Bez kavice

A to je hrvatska ekonomska i pravna elita. Riječ je o skupini visokoobrazovanih ljudi, koji znaju baš sve o toj temi, a ako nešto i ne znaju, to je samo zato jer jutros još nisu popili kavicu, vratit će se to u mozak, bez brige, još isto popodne. Najinformiraniji pojedinac među tom uglednom bratijom objasnit će vam odnos hrvatskoga zakonodavstva prema zlatu frivolno postavljenim protupitanjem koje ne potiče na raspravu, nego dapače razoružava nepodnošljivom lakoćom postojanja: “A što će ti to, mladiću? Nikome to ne treba…”

Svrha i smisao toga protupitanja u dlaku je isti svrsi i smislu pitanja što ga alfa i omega među informiranim pojedincima postavlja svojim studentima na usmenome ispitu iz svojeg kolegija, jer pobogu, takvi ne mogu a da ne budu u svakom pogledu eminentni profesori neke nadasve cijenjene hrvatske obrazovno-akademske institucije. A ta svrha i smisao jest doznati je li student savladao gradivo.

Svladavanje gradiva

U ovom konkretnom slučaju, gradivo ste savladali ako ne postavljate dodatna pitanja. Nakon vašega ispravnog odgovora u formi šutljivoga odavanja poštovanja, vaš će sugovornik klimnuti glavom, zadovoljno protrljati bradu kažiprstom i palcem, a zatim će prijeći na mnogo važniju temu razmatranja ispravnoga pariteta domaće valute u odnosu na euro.

Pokažete li se, međutim, dovoljno nepromišljeni da postavite jedno ili dva potpitanja, poput, “Zašto mislite da to nikome ne treba?” ili “Kako to da to nama ne treba, a građanima Europske Unije treba?”, vaš će se sugovornik naglo smrknuti, mračnim će vas pogledom ošinuti, a onda će odlučno, kao kad izlaže svoj doprinos općoj ekonomskoj teoriji zahvaljujući kojoj je dobio doktorsku titulu, ponoviti glavnu tezu iz prethodne rečenice: “Nikome to mladiću ne treba, nikome…”

Tu je otprilike rasprava o odnosu hrvatskoga zakonodavstva prema zlatu s uglednim profesorom završena, a vama zatim preostaje jedino da iz alternativnih inozemnih izvora doznate što vam je alfa i omega hrvatske akademske zajednice zapravo želio poručiti.

U poslovnim se medijima u svijetu i kod nas pojavila ovih dana opskurno prezentirana vijest u kojoj se navodi kako američka središnja banka FED od 7. prosinca ove godine počinje primjenjivati nižu kamatnu stopu na dolarske posudbe Europskoj središnjoj banci. Kamatna je stopa srezana na pola, odnosno, smanjena sa sadašnjih jedan posto na 0,5 posto.

Vijest je prošla potpuno nezapaženo i potaknula je tek neznatan broj komentara. A i oni koji su je nastojali staviti u širi kontekst, uglavnom su obezvrjeđivali njezino značenje. Prema njima, mikroskopska promjena u američkoj monetarnoj politici koja se upravo dogodila imat će posljedice na svjetsko gospodarstvo jednake posljedicama što ga puštanje vjetra jednog komarca u madagaskarskoj prašumi ima na stvaranje monsunskih oluja u Pakistanu.

Pokvarena šibicarska igra

Ima, doduše, i nekoliko “izdvojenih mišljenja” ljudi koje svaki “normalan čovjek” s “klasičnom ekonomskom naobrazbom uglednih srednjestrujaških sveučilišta” treba etiketirati kao “prolupale luđake”, “ekstremiste” i “neznalice”, zato jer u svojim komentarima ističu da je ovaj najnoviji potez američke središnje banke još jedan u nizu perfidnih oblika varanja milijuna ljudi koji marljivo rade, troše manje od onog što zarade i ostatak stavljaju na stranu.

Rezanje kamatne stope na dolarske posudbe ima dva aspekta: tehnički i suštinski. Prvi važan podatak u ovoj pokvarenoj šibicarskoj igri jest da zamjenu eura za dolare od američke središnje banke uz proviziju od 0,5 posto ne može obaviti svatko.

Kuršlus u glavi

Razmotrimo recimo slučaj kod kojeg na računu u Privrednoj banci Zagreb imate tisuću eura. Uzmimo također da se jednoga dana u vašoj glavi dogodi kuršlus, i vi odlučite tih tisuću eura pretvoriti u američke dolare, e da bi ih odmah zatim, isti dan, pretvorili natrag u eure. Koliko biste na kraju takve jedne bolesne transakcije imali novaca? Bili biste siromašniji za 72,01 eura, odnosno, ne biste imali tisuću eura, nego samo 927,99 eura ili 7,7 posto manje.

Uzmimo, međutim, da ste vi “veliki globalni igrač” koji ima pristup zamjeni američkih dolara uz proviziju od 0,5 posto. U tom bi slučaju vaš gubitak bio puno manji, iznosio bi svega pet eura, dakle, na kraju balade od vaših tisuću ostalo bi vam u ruci 995 eura.

Zašto je to bitno? Ponajprije, razliku između 927,99 eura i 995 eura, odnosno 67,01 euro, netko će negdje u nekom financijskom izvještaju zabilježiti kao prihod. Taj netko bit će sasvim sigurno banka. Dio tog iznosa uzet će si Europska središnja banka, zato jer jedino ona ima pristup tako povoljnoj konverzijskoj proviziji. Ovisno o njezinoj dobroj volji (budući da je upravo ona gospodar života i smrti cjelokupnoga bankarskog sektora eurozone), manji ili veći dio tog prihoda Europska će središnja banka prebaciti na neku od komercijalnih banaka koja za malog čovjeka obavlja konverziju. Dio te provizije postat će prihod i Hrvatske narodne banke, koja će potom nešto od toga preusmjeriti Privrednoj banci Zagreb koja je za vas obavila konverziju jedne tisuće eura u 927,99 eura.

Da, reći ćete, ali sav taj prihod samo je teorijske naravi. Pa nisu svi izgubili zdrav razum i bezglavo mijenjaju tamo-ovamo svoju teško stečenu ušteđevinu iz eura u dolare i natrag! Hmm, da, istina. Možda pojedinci to ne čine, ali stotine tisuća različitih klijenata banaka u različitim vremenima to čine svake sekunde!

Posljedice dužničke krize

I tu sad dolazimo do suštine stvari. Obično se broj konverzija povećava u trenucima kada traje dužnička kriza kakvu upravo proživljava Europa. Naime, veliki broj kredita, ako ne i većina njih, obično se uzimaju u američkim dolarima, zato jer je upravo dolar rezervna valuta svijeta. Dužnici panično traže načine kako da promijene svoje eure u dolare, kako bi na vrijeme i bez zateznih kamata vratili svoje dugove nominirane u američkoj valuti, ili kako bi naprosto sačuvali svoju ušteđevinu od prijetnje kolapsa europske valute.

A da se u svjetskom financijskom sustavu zna tko je stvarni gazda, potvrđuje i sljedeći podatak: središnja američka banka FED na konverzije američkog dolara u eure ne plaća ništa! Da, dobro ste pročitali. Ako američki FED kod Europske središnje banke u eure promijeni tisuću dolara, a zatim ih isti dan promijeni natrag u američke dolare, dobit će ponovno 1000 dolara! Nema nikakve transakcijske provizije i nema nikakvih gubitaka.

Sustav koji je potpuno izmaknuo kontroli

Vrhunac ironije u cijeloj toj priči jest da je sav taj novac što ga međusobno jedno na drugo istresaju američki FED i Europska središnja banka zapravo – proizveden ni iz čega. Sve te silne ultimultilijarde eura i dolara u nekom su trenutku utipkane na račune banaka bez ikakvog razmatranja njihova odnosa prema stvarnim, fizički opipljivim i korisnim proizvodima i uslugama što bi ih taj novac navodno trebao moći kupiti.

Riječ je o sustavu koji je potpuno izmaknuo kontroli, i jedino ga još zajedno drže makinacije poput one o smanjenju konverzijske provizije koja se upravo dogodila između američke i europske središnje banke. To će smanjenje pomoći bankama u Europi da zahvaljujući navali uspaničenih vlasnika eura da svoje novce pretvore u dolare steknu dodatni prihod koji će im privremeno zadržati nos iznad površine vode. I upravo tu, vjerujem, leži pravi, glavni i jedini razlog zbog kojeg je američki FED smanjio konverzijsku proviziju za Europljane. Amerikanci na taj način pomažu europskim bankama da prežive prijetnju kolapsa pred kojim su se našli. Naravno, oni to ne čine iz altruističkih razloga, nego zato jer znaju da bi kolaps europskoga bankarskog sustava neminovno prouzročio kolaps američkoga.

Međutim, sve su to samo vatrogasne mjere. Sustav je polomljen, i trebat će ga zamijeniti nečim novim, a to može biti samo novac zasnovan na čvrstim temeljima. I tu plemenite kovine ulaze u igru.